Svami Vivekananda (1) – Odgovor na dobrodošlicu

Dobar dan narode i dobrodošli!

Ovo je prvi u seriji od šest tekstova u kojima sam preveo pionirski i vizionarski govor Svami Vivekanande, održan u septembru 1893 godine, na Svetskom parlamentu religija u Čikagu. Da dobro ste pročitali, reč je o kraju XIX veka. Smatra se da je ovaj govor otvorio vrata dolasku ne samo joge nego i velikog broja drugih istočnjačkih, darmičkih vera na zapad. Prvi tekst je Odgovor na dobrodošlicu, dat 11. septembra 1893. godine.

Ako bi se iko u skladu sa sopstvenim doprinosom mogao nazvati ocem moderne joge, uprkos beskrajnom besmislu i neozbiljnosti tog opisa, onda bi to svakako bio Svami Vivekananda. 

Drugi tekst u nizu je Vivekanandina kratka biografija. Treći, četvrti, peti, šesti i sedmi tekst su njegova ostala obraćanja tokom gostovanja.

Da ne davim mnogo uvodom, odmah počinjem sa prevodom.


11. septembar 1893.

Sestre i braćo u Americi,

Srce mi je puno neizrecive radosti zbog mogućnosti da vam se obratim i odgovorim na toplu i srdačnu dobrodošlicu koju ste nam ukazali. Zahvaljujem vam u ime najstarijeg monaškog reda na svetu; zahvaljujem vam u ime majke svih religija; i zahvaljujem vam u ime miliona i miliona Hindu naroda svih društvenih klasa i veroispovesti.

Veliko hvala i govornicima na ovom skupu koji su, pominjući delegate sa Istoka, rekli da i ljudi ovih dalekih naroda s pravom imaju čast da pronose ideje tolerancije različitih krajeva sveta. Ponosan sam što pripadam religiji koja je svetu donela učenje o toleranciji i univerzalnom prihvatanju. Mi ne samo da verujemo u univerzalnu toleranciju, nego prihvatamo i sve religije kao istinite. Ponosan sam što pripadam naciji koja je pružila utočište progonjenima i izbeglicama svih vera i svih naroda sveta. Ponosan sam što mogu da vam kažem da smo u svoje okrilje prihvatili najsvetliji deo Izraelaca, koji su došli u južnu Indiju i našli utočište kod nas upravo u godinama kada je njihov sveti hram razorila rimska tiranija. Ponosan sam što pripadam veri koja je pružila utočište i još uvek pruža ostatku veličanstvene zoroastrijske nacije.

Citiraću vam, braćo, nekoliko stihova himne koje se sećam da sam recitovao od najranijeg detinjstva, a koju svakodnevno ponavljaju milioni ljudi: „Kao što se reke koje različito teku i na različitim mestima izviru sve u moru spajaju, tako, o Gospode, i svi putevi kojima ljudi zbog različitih težnji hode, krivudavi il pravi, ka Tebi vode.“

Ovaj današnji skup, kao jedno od najsvetijih okupljanja ikada održanih, sam po sebi je opravdanje, objava svetu o predivnom učenju propovedanom u Giti: „Ko god dolazi k Meni, na bilo koji način, dostižan mi je; svi ljudi se bore različitim stazama koje na kraju vode k Meni.“

Verski razdor, netolernacija i njihova jeziva posledica fanatizam dugo su vladali ovom prelepom planetom. Ispunili su svet nasiljem, često ga i iznova natapali ljudskom krvlju, uništili civilizacije i bacili cele narode u očaj. Da nije bilo ovih užasnih demona, ljudsko društvo bi danas bilo daleko naprednije. Ali njihovo je vreme isteklo; i iskreno se nadam da će zvono koje je jutros zazvonilo u čast ovog skupa biti smrtna presuda svom fanatizmu, svim progonima oružjem ili perom i svim netolerantnim osećanjima među ljudima koji ionako idu u istom smeru.

 

Sledeći tekst u nizu

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Scroll to top