Posmatrač posmatra posmatrano | 2.17 – 2.27 |

2.17 Poistovećivanje posmatrača sa posmatranim izvor je patnje i može se prekinuti.

2.18 Materijalni svet, dostupan čulima, vodi iskušenju ili oslobođenju.

2.19 Materijalnost mu je fina ili gruba, manje ili više specifična.

2.20 Čak i kada je čistog uma, posmatrač posmatra svet kroz usvojena znanja.

2.21 Svrha posmatranog postoji samo za posmatrača.

2.22 Nakon što se posmatrač oslobodi, posmatrano ne nestaje. Drugi mu daju svrhu.

2.23 Zabuna nastaje i kada se posmatranje poistoveti s posmatračem.

212.24 Uzrok joj je neznanje.

2.25 Nestankom neznanja nestaje zabuna, a posmatrač se oslobađa.

2.26 Oslobođenje dolazi stalnim osvešćivanjem razlike.

2.27 Do znanja o razlici stiže se u sedam koraka.


Posmatrač koji posmatra posmatrano | 2.17 – 2.27 |

Sećate li se kada nam u Joga sutri 1.41, govoreći o mirnom toku misli, Patanđali kaže: „Miran tok misli, čist kao dragi kamen, jasno pokazuje posmatrača, posmatranje i posmatrano, kao i veze i razlike među njima.“?
E, u ovom delu on elaborira na tu temu i kaže nam da uzrok patnje – kojom se intenzivno bavi u prethodnim sutrama – leži kako u poistovećivanju subjekta i objekta opažanja, tako i u poistovećivanju procesa i objekta opažanja. Drugim rečima, on nas upozorava da ne stavljamo znak jednakosti između nas kao posmatrača, načina na koji posmatramo i onoga što posmatramo. Zašto? Pa zbog toga što zbog toga patimo smatrajući sebe mernom jedinicom života i sveta oko nas.
Srećom, opet jedna dobra vest, ta greška se može ispraviti.

U sutri 2.18 (↑) Patandjali nas informiše o tri osnovne komponente materijalnog sveta oko nas. On preuzima metafizički model stvarnosti iz Samkja (negde Sankja) filozofije* i kaže da svaki materijalni objekat ima tri konkretne osobine: refleksiju, pokretljivost i stabilnost. U zavisnosti od učešća ovih osobina, materijalnost objekta može biti finija ili grublja, specifičnija ili manje specifična itd.
Svet oko nas je dakle sačinjen od materijalnih elemenata i opaža se čulima, a u zavisnosti od našeg opažanja, tj. procesa posmatranja, vodi nas iskušenju ili oslobođenju
. Pri tome, jedino veza između nas kao posmatrača i objekta posmatranja, kroz proces posmatranja, to jest tumačenja, daje objektu svrhu.  To znači da mi, svesni toga ili ne, svet uvek posmatramo kroz iskustva, ideje i matrice koje smo ranije naučili. Sa tim u vezi su i svojstva opažanog objekta jedino nama, posmatračima objekta, poznata. Dakle mi smo ti koji mu daju svrhu. Da ponovimo ovde još jednom: objekt može biti i lopata i misao i osoba, to jest sve što pripada materijalnom svetu.

Za razmišljanje: Zašto nam neke osobe manje, a neke više prijaju. Zašto nečiji izgled i način kritikujemo, a nečiji ne?

Čak i nakon što ispuni svrhu koju smo mu mi priprisali, odnosno kad smo se nalazaće svrhu oslobodili od daljeg traženja i smestili ga u fijoku, objekat nastavlja da postoji za druge posmatrače. Zabuna dakle nastaje kada pomislimo da zato što nama nešto (više) nije važno – jer smo mu zalepili etiketu i klasifikovali ga – da to automatski (više) nije važno ni drugima.
I ovoj zabuni je uzrok, naravno, neznanje. Ono nestaje, a sa njim i zabuna, u trenutku kada shvatimo
da ne shvatamo, pa onda shvatimo :). Tek kada dobacimo, pa oboje i zabuna i neznanje nestanu, tek onda se i mi kao posmatrači potpuno oslobađamo. A da bi koliko-toliko ostali slobodni poželjno je da neprekidno osvešćujemo razliku između (nas) posmatrača, procesa posmatranja i onoga što se posmatra.

Do te slobode stiže se u sedam koraka, međutim, Patanđali ne kaže ništa o kojih sedam koraka je reč.


* Reč je o modelu takozvanih guna koje čine materiju (prakrti) i sastoje se od delova koji se zovu satva, radža i tamas. Jasno vam je ovde da Patanđali ne razmišlja o atomima, ćelijama, agregatnim stanjima i ostalim hemijskih i fizičkih osobinama sveta koji nas okružuje, jer u to vreme ti koncepti i teorije i ne postoje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Scroll to top